Priroda kao stalna inspiracija

Kao dječak bio sam dijete iz prirode.

Išao sam, lutao, obilazio brda i planine. Nije to bilo ništa spektakularno, više potreba nego plan. Jednostavno sam volio biti vani. Volio sam širinu, kamen pod nogama, tišinu koja ima svoj zvuk.

Kasnije sam shvatio da onaj klasični, „muški“ vid planinarenja, koji uključuje metke i dokazivanje – baš i nije za mene. To sam jednostavno ostavio iza sebe. Nastavio sam hodati. Bez potrebe da išta osvajam.

Ubrzo sam u tu svoju priču uključio planinarsku opremu. A nešto kasnije i fotoaparat.

Danas mi čini se da će tako i ostati. Da mi ništa više ne treba.

Hercegovina je sama po sebi specifična. Ali planine Hercegovine to je tek poseban svijet. U vrijeme kada sam počinjao, nije bilo baš ustaljeno govoriti o „brdskim adrenalinskim stazama“, kako se to danas voli reći. Za Hercegovinu se vezivala rijeka, ravnica, roštilj, ljeto. Obavezno sunčani vikend. Zima je bila rezervisana samo ako je vedro i „lijepo vrijeme“.

Danas mi se čini da se to mijenja. I raduje me.

Jer zaista se ima šta vidjeti i zimi.

Meni je lično uvijek bilo. Ja drugačije ne znam, niti bih znao.

Planine su vjerovatno najčešći motiv na mojim fotografijama. Iako nemam ništa protiv fotografirati ni druge prirodne ljepote. Ne bježim ni od ljudi, naravno. ali planina… planina me uvijek vrati sebi.

Prenj, silan i velik, često je bio motiv na mojim fotografijama. „Prenj u ogledalu“ je jedna od fotografija koja me možda i najviše obilježila. Nastala iz strpljenja. Iz čekanja da se priroda smiri i da mi da ono što sam osjećao da postoji.

Tu su i Hajdučka vrata na Čvrsnici. Već sam pričao koliko sam dugo čekao da se kazaljke na satu poklope, da svjetlo dođe pod pravim uglom i da dobijem ono što sam zamislio. Neke fotografije se ne uzimaju, one se zasluže, pa sam ja valjda zaslužio tu fotografiju.

Osim fotografije, ne znam reći koja mi je veća ljubav – niti mislim da to treba porediti – tu je i taj moj svijet planinarstva. To je prostor u kojem se osjećam potpunim. Volim se izgubiti u horizontima. i nakon toliko godina iznova ostati fasciniran onim što vidim.

Znamo ono priču o Alhemičaru,  gdje se kaže da se tajna obično krije tu negdje oko nas. Možemo obići cijeli svijet, ali se opet vratimo na početak.

Ja imam sreću da znam da je ona tu negdje, pa ću je nastaviti tražiti na istom mjestu.

A tajne…

Tajne se, ipak, ne otkrivaju.